Zbirka zapisa o zavičaju, ljudima i događajima "Meni je v Ludbregu lepo" (CZKI "D. Novak", Ludbreg 2022.) 

U knjizi kajkavskih kolumni Aleksandra Horvata "Meni je v Ludbregu lepo" uranjamo polako u autorov svijet kroz tri glavne cjeline knjige: „Prešlosti, momenti i sentimenti“, „Ljudi, betegi i šumenje v glavi“ i „Grad, spelancije i habanje cipeli“. Riječ je o zbirci od trideset i šest kajkavskih kolumni iz Ludbreških novima u razdoblju 2018. - 2020. i pet originalnih autorovih kajkavskih pjesama.
Knjiga je prožeta sentimentom i kerstnerovskim humorom pogotovo u dobroposloženom Gruntovečkom horoskopu. Pojedini odlomci kolumni male su pjesme u prozi. Autor vješto balansirajući stapa liričnosti i stvarnosti a ugođaju odlično doprinose fotografije Miroslava Vađuneca koje ipak kad se pogled s riječi pomiče na
sliku ne kradu riječ. Nema tu velikog fraziranja, velikih riječi i pohvala kao u prigodnim monografijama jer govoreći o ovoj knjizi mora se napomenuti da je monografskog karaktera ali atipična za slična izdanja, članci teku mirno i tiho poput rijeke kojoj je izvor autorovo srce.
Članci su ujedno i memoarska proza, kratke priče. U članku o proštenju oživljava staro proštenje životopisnim likovima i uvlači nas filmskim kadrovima u radnju. Mi, kao čitaoci, hodamo po proštenju.

Zbirka zapisa o zavičaju, ljudima i događajima "Meni je v Ludbregu lepo" (CZKI "D. Novak", Ludbreg 2022.) 

Kao što je višekratno rečeno i poantirano, ni jedan grad/mjesto na svijetu nije toliko maleno, da ne bi moglo iznjedriti veliko ime: umjetnika, vizionara, pronalazača, idealistu, političara, majstora od zanata. Zajednička im je osobina da svi oni unapređuju život, guraju stvari u smjeru budućnosti, preobražavaju svijet po načelu „Malo je veliko“, odnosno, lokalno se očituje i ogleda u globalnom. Tako se dogodilo da smo na gornjohrvatskom prostoru, tragajući za suradnicima, ljudima od duha i povjerenja, naišli na ALEKSANDRA HORVATA, koji sjedinjuje nekoliko kreativnih talenata (poezija, proza, fotografija, slikarstvo, etnografija) a ima volje i dara za društveni život, pa je nužno primijećen na svim razinama građanskog života u Ludbregu. Sam po sebi, taj grad vrijedan je istraživanja, po bogatoj i solidno istraženoj povijesti, lijepom geografskom položaju, te uspješnoj uklopljenosti u moderne tokove života, koji podrazumijevaju slogu, poduzetnički duh i jasnu razvojnu viziju. O gradu je lijepo i predano pisao FRANJO VRTULEK, koristeći svoje novinarske i literarne sposobnosti, no Horvat dolazi kao „šlag“ na veliku i raskošnu tortu, pa će svim svojim nastojanjima podići „grad v sredini sveta“ na razinu senzacije.

Povodom dodjele plakete „Mihovil Pavlek Miškina“ za dijalektalno pjesništvo

Ludbreški kajkavski idiom, posredstvom književnoga dara Aleksandra Horvata, dobio je lijepu poetsku vinjetu koja sada ukrašava šaroliku hrvatsku jezičnu lepezu i tako pomaže da se ona očuva u ovome svijetu, kojemu je središte, prema legendi, upravo silno simpatični Ludbreg. A središte svake ljudske osobe jest njegova nutrina, prostor u kojemu se svi pronalazimo i(li) gubimo, u kojemu se odražava vanjski svijet, u kojemu sve na neki način postoji i ne postoji, prostor u kojemu žive naše želje, mašta, frustracije, naše tajne, koje djelomice prepoznajemo u nekim osnovnim, neopipljivim, ali istodobno najvidljivijim, emocionalnim stanjima i konstantama kao što su: Strah, Sreča, Ljubav, Žalost i Kuraža.

(Aleksandar Horvat: Grad v sredini sveta)

Suton. Jato golubova leti ka tornju ludbreške crkve. Ovaj je trenutak ovjekovječen fotografijom koja se cakli na tvrdom uvezu knjige pod naslovom: „Grad v sredini sveta /  kajkavske zapisancije i stihoklepancije“. Autor fotografija i autor zapisancija i stihoklepancija, ista je osoba – Aleksandar Horvat (…Kipece sam poslikal z aparatom, a pesme z dušom.). Na naslovnoj fotografiji je samo jedna boja – crvena i jedna (ne)boja – crna. Francuzi bi rekli: "Le Rouge et le Noir"[1]. Zanimljivo, pod ovim se francuskim nazivom podrazumijeva Stendhalov roman iz 1830.g. U ovom Stendhalovom djelu je glavni lik Julien Sorel, koji ne želi živjeti „provincijskim“ načinom života u rodnom gradiću Verrièresau. Silno želi i pritom ne birajući sredstva, pronalazi načine postati „ugledan“ član društva, a želja mu se (ne) ostvaruje postavši građaninom francuske metropole – Pariza. Međutim, postoje li poveznice između lika Juliena Sorela i protagonista Aleksandra Horvata? Odgovor će se zasigurno iznjedriti unutar korica ove knjige.

Aleksandar Horvat: GRAD V SREDINI SVETA, Kajkavske pjesme, 2018.

Pred nama je rukopis zbirke ALEKSANDRA HORVATA, ludbreškog pjesnika, kulturnog animatora  i promotora, pasioniranog fotografa, čije je „uplovljavanje“ u vode poezije, bilo očekivano, s obzirom na dugogodišnje bavljenje književnim poslom , te nazočnost na smotrama, festivalima i okupljanjima pjesnika na gornjehrvatskom prostoru. Nije dakle, riječ o apsolutnom početniku, pa su i pjesme na očekivano korektnoj, štoviše konkurentnoj, razini recentne produkcije u Hrvatskoj. Ako je potrebna preciznija odrednica, Horvat pripada zavičajnicima, autorima koji se nadahnjuju topofilijom, ljubavlju za odabrana i poznata mjesta, a sa stanovišta uporabe jezika, nazvali bismo ga pristalicom tradicije (prije nego li eksperimentatorom) i čovjekom značajnih iskoraka i odmaka od centralne poetičke  mat(r)ice.

Najnovije