Ludbreški kajkavski idiom, posredstvom književnoga dara Aleksandra Horvata, dobio je lijepu poetsku vinjetu koja sada ukrašava šaroliku hrvatsku jezičnu lepezu i tako pomaže da se ona očuva u ovome svijetu, kojemu je središte, prema legendi, upravo silno simpatični Ludbreg. A središte svake ljudske osobe jest njegova nutrina, prostor u kojemu se svi pronalazimo i(li) gubimo, u kojemu se odražava vanjski svijet, u kojemu sve na neki način postoji i ne postoji, prostor u kojemu žive naše želje, mašta, frustracije, naše tajne, koje djelomice prepoznajemo u nekim osnovnim, neopipljivim, ali istodobno najvidljivijim, emocionalnim stanjima i konstantama kao što su: Strah, Sreča, Ljubav, Žalost i Kuraža.
Pjesnik Aleksandar Horvat opjevava upravo tu fluidnost naših osjećaja, njihovu ćudljivost, prevrtljivost, njihovu dvostrukost, višestrukost, njihovo preplitanje i uslovljavanje, ali i činjenicu da su upravo oni ono nešto od čega smo najviše izgrađeni kao ljudska bića. Na pitanje - kako i zašto su oni baš takvi? – lirski subjekt indirektno odgovara: „Ljudska je duša po prirodi plaha kak matulj“ (Kuraža). Zato nam se događaju neshvatljive ili naizgled nelogične situacije: snažni smo kad smo slabi, kad volimo kao da smo ludi ili bolesni, suze ronimo i kad smo sretni i kad smo žalosni, hrabri smo, ne kad se ne bojimo, već kad smo puni straha i idemodalje... Svojevrsnom hrabrošću i snažnim iskorakom iz kvalitativne prosječnosti nazvao bih i ovaj splet od 5 soneta, unikatan jedanaesterački stih s naizmjeničnom (istom) solidnom rimom u oba katrena (abab abab cdc dcd) u kojemu se može istodobno uživati u poetskoj domišljatosti i ljepoti, kao i u mozaiku od vrlo korisnih krpica mudrosti ljudskoga duha.
Ivan Babić, književnik
Zagreb, 19.6.2021.
