Mislio sam da unatoč svjesnosti o potrebi cjeloživotnog učenja ne mogu i ne moram više učiti neke osnovne stvari stečene dugogodišnjim usavršavanjem poput hodanja ili govorenja. No jedna stara poslovica prilično smrdljivo govori o kontrapunktu mišljenja, znanja i branja cvijeća. Već nekoliko godina javno čitam i govorim poeziju, literarne predloške ili dokumentarce, čak me publika hvali da sam dobar u tome. Uz određeni otpor djelomično počinjem vjerovati da je tako. Stvarnost je da sam amater. Dobro, možda napredni amater...
I dođe prilika sresti čovjeka koji je školovan i specijaliziran za govorenje i čitanje, od kojeg bih trebao naučiti popraviti, unaprijediti i ispolirati svoju vještinu. U svoj ruksak cjeloživotnog učenja ubacujem ukoričeni “Grad v sredini sveta” i predrasudu kako ću na radionici vježbati bolje izgovarati već naučene riječi i stihove, na neki novi, čudotvorno drugačiji, zanimljiviji način. Spreman sam za nove lekcije i tajne govorničkog čarobnjaka. No čekalo me iznenađenje. Stvarnost je da je čarobnjak dramski umjetnik Zvonko Novosel, a ja sam amater. Dobro, možda ne toliko napredan koliko sam mislio.
Kao i u svakoj radionici ovdje se radi s alatima. Svatko svoj alat donosi sa sobom - tijelo sa svim pripadajućih dijelovima. Od početka smo naučili da su nam našem alatu drške slomljene, zubi tupi, boja oguljena, ništa nije u pripadajućoj kutiji i na svemu se vide tragovi uporabe za svrhu za koje nije namijenjen. Stoga smo više od polovice vremena posvetili alatima. Opuštanje mišića, traženje izvora vlastitog glasa, prepoznavanje njegove boje, mumljanje sam sebi u kutu prostorije, vikanje, istezanje, ganjanje među stolicama... A sve u svrhu pronalaženja samog sebe u tom tijelu ili možda bolje - svojeg “ja”, kao potencijalnog govornika. Iznenađujuće, no svježe i otkrivajuće iskustvo. A zatim, napokon, govorenje poezije uz pokušaj poštivanja naučenih vježbi. Alat koji uvijek želi biti glavni, mozak, ovdje pokušava biti rješenje za sve, on se bavi svim i svačim, vodi brigu o našem integritetu, o mišljenu drugih, o slavi, o riječima, o zarezima, o tremi, o izgledu, “pomaže mi” da ostanem ono što sam bio do sad, u tom pomaganju mi okreće očima, vrti rukama, isprepliće prste, prebacuje težinu, stvara napetost i paniku. To sam shvatio, jer zaključak je bio da treba preuzeti kontrolu, biti “ja”, jer ja imam pravo biti tu.I onda shvatim da negdje tu u tom malom privatnom prostoru kojeg mogu bez problema obgrliti rukama, već postoji odličan govornik, ugodnog glasa. Problem je što je skriven i prekriven dugogodišnjim naslagama pretpostavljenih očekivanja, dodvoravanja emocijama, afektiranja, glumatanja, hinjenja stručnosti i zavedenosti popularnošću i rekao bih neznanjem. Stvarnost je da sam i dalje amater. Dobro, sasvim obični amater.
Zaključno, znam da sam uočio neke principe, vjerujem da mogu prepoznati stegnutost u ramenima, nečiji tuđi glas u mom grlu, znam da moram vježbati, ukrotiti gestikulacije, tikove, nekontrolirana okretanja očima, pronaći sebe u tijelu, stihove u sebi, prigrliti energiju publike... Dok mi ovo čudo u glavi brani da u govorenju poezije ja budem ja, tjera me da poštujem zareze i točke, da redam riječi, da tražim melodije i izbjegavam suočavanja, ja preispitujem vještinu koju sam kroz život naučio poput pogrešno naučenog plesnog koraka. Pisanje poezije je umjetnost, poput slikanja riječima, ali govorenje poezije je sasvim različita vještina od pisanja, jedna druga umjetnost. To je kreativni rad u kojem glasom stvaramo emotivne slike i prenosimo ih slušateljima, pozivamo ih u svoj svijet, odbacujemo nepotrebne i suvišne stvari ogoljujemo se do čistog pripadajućeg glasa. Radionica je bila super, a tek vježba čini majstora. Stvarnost je da sam još uvijek amater. Dobro, možda s novim potencijalom...
(A. Horvat, 2019)
