(bilješka o stilu)
Nedjeljno buđenje uz plemenite misli. Padale su s uokvirenog pejzaža nad krevetom. Ponekad se misli tako razbistre, spremne za izgovaranje i spremanje kao blaga.
Piše mi se nešto, umjetničko, jako, lijepo, pamtljivo. Ali za to treba vještina. To treba doseći. Trebao sam u životu više čitati. Sad bih lakše pisao. Opraštam sebi nevidovite mladenačke vizije u kojima su mi hobiji ribolov ili ples.
Kroz par godina izgradio sam želju za pisanjem, stvorio zamisli, putujem k realizaciji. Ali pisanje je zanat kojem treba kreativnost i tehnika, sadržaj i izvedba. Oslanjam se na ljude koji imaju što reći o tome. Moji književni gurui. Složni su da treba čitati. U sveopćem zaostatku pratim uzorite uzore i njihove misli, pa me ponekad pogodi kakav citat koji je nekome poslužio kao ukras ideje.
Nekoliko recentnih primjera. Tko je to napisao? Čitaj Matka Peića, kažu. I razmišljaj. “Čudan je čovjek neznalica. Hoće primiti znanje, ali pod uvjetom da sve što je u njemu teško i mučno dobije kroz lakoću.” - dodaje na to Matko Peić. Provokator. Za inat, da provjerim svoju “neznalost”, uzeo sam njegove Skitnje, po preporuci, probijao se gustim pletivom misli i slika, ponekad naizgled apstraktnih i vidljivih tek na drugi pogled, razgrtao metafore po poljskim putevima stružući boje s neprepoznatljivih oblika, skićući se s Matkom kroz književne pejzaže ne obazirući se na miševe i voluharice koji su se sklanjali s puta u neku sljedeću rečenicu.
U nekoj drugoj zgodi, zgodna filozofska misao. Tko je to napisao? Čitaj Bélu Hamvasa, kažu gurui, unesi se u njega. “Život služi tomu da čovjek od njega napravi nešto veliko. Inače nema smisla.” - provocira mađarski erudit s nekih internetskih stranica o citatima. Filozofija vina i Mađarski Hiperion preselili su s knjižničnih polica na moj stol.
Nedjeljno buđenje mi je donijelo iznenadno prosvjetljenje, kad su se Peić i Hamvas sreli u mojoj glavi. Pisanje je zanat, a zanat je vještina, umijeće, stil, estetika, kvaliteta. Dok se gnijezdim u niskoj klupi prvog razreda kreativnog pisanja, miris jutarnje kave mi suprotstavlja dvojicu nedostižnih književnih vrhova. Obojicu odlikuje vrhunski stil. Nas trojica doručkujemo.
Peić će, kako ja to vidim, žarom kompozitora simfonije rado ispričati o doručku prekidanom pucanjem biča koji s mjesta pomiče šepavog konja. Žumanjak na Matkovom tanjuru, jedinom preostalom s uzorkom suncokreta, sjaji poput orozovog oka koje sijeva ljutnjom zbog prebiranja po gnijezdu svetog jata. Pored slanine, Peićeva kriška sira obiluje mirisima trave s obližnje livade, bjelinom podvratne pjege mlade mljekarice velikog vimena, toplim sjećanjem na pjenaste brkove od punomasnog mlijeka, još toplog i gustog. Baš kao što sva njegova čula budu obasipana u jutarnjoj procesiji domaćih okusa, osunčanim žumanjkom, prošaranom slaninom, zlatnim čvarcima, sirom naredanim poput mijeha harmonike, uz nadahnutu propovijed njegove uzoritosti kulena, Peić priča i plete neumorno putopisnu simfoniju koja liči na riječne valove u stalnom pokretu, a daleko od rijeke je poput jata drozdova nad ravnicom, u letećoj koreografiji u čast nestalnih oblika sićušnih i prastarih ameba Kopačkog rita. Peića ne možete ispreskakati jer ga nećete razumijeti i doživjeti. Nerijetko sam se vraćao da bih ponovo obuhvatio cijeli obris ponuđenih, nerijetko kompleksnih slika.
Hamvas time nije impresioniran. On za doručak vjeruje u čašu odličnog vina. Golicanje mašte ga ne zanima. Direktan je. Kratak. Promišljen. U glavu. On servira rezultat. Postavlja pitanje i daje odgovor. Zaključava argumentima. Njegov doručak ima mjesto, vrijeme, redoslijed, sudionike i rok. Hamvas vodi ljude za ruku, stepenicu po stepenicu, na mjesta koja su važna. Ne ostavlja vremena ni prostora za suprotstavljanje i diskusiju. On je o životu promislio za sebe i za sve ljude svijeta. Hamvasu je najvažniji životni trenutak danas, sad. On ispire zlato putem, dok prolazi. Ne ide tamo kamo želi, treba ili mora ići, nego kamo dođe. Tako je jedino ispunjen. Doručkovao je decilitar probrano dobrog vina, a užitak mu je trajao jednako dugo. Bez prigovora. Ni Hamvasa ne možete preskakati. Preskočit ćete važnu stepenicu koja će uvijek nedostajati. On piše redom, i čita ga se redom.
Ja sam popio kavu, doručkovao med i mlijeko, dva različita stila pisanja, oba jednako efektna, osvajajuća. Čini mi se da razvijam taj sluh za riječi, ali nije moje da sudim. Pišem kako najbolje znam, nadajući se da će čitatelj čuti te akorde, osjetiti začine u mom doručku. Ne treba voljeti Peića i Hamvasa, niti se slagati s onim što kažu, ali je otkrivajuće kako to kažu. Vjerujem preporukama onih koji su ih pročitali i ugradili u sebe. Nije lako, ali je zato dobro. I još nije dovoljno. Učenju nema kraja.
(A. Horvat, 2019.)
