Šetnja prirodom po lako dostupnim stazama. U zelenilo uranjamo iz osobnih razloga, uvjeravajući se kako je to zbog zdravlja ili rekreacije, ubijanja viška vremena, par kilometara razgovora, s partnerom ili samim sobom. Put nekih šetača je isprekidan, zastaju jer ne mogu odoljeti mnogobrojnoj pačjoj obitelji ili stasalim sivim labudićima koji prose kraj travnate obale. A priroda nikad ne miruje stoga moramo povremeno zastati da bismo to opazili. Moja šetnja je isprekidana škljocajima među rečenicama i među koracima.
Zaigran sam ulogom promatrača. Lako je vidjeti čaplju i druge velike ptice, neponovljivu pjenu na brani, ujednačeno lelujanje klasova trave, traktor u daljini. Te pokretne stvari same odvlače pogled. Promatračko oko nemirno je u potrazi za slikama koje bi moglo uokviriti, ukrasti vremenu i prolaznosti. Detalji stalno promiču kraj staze, mali i, po predrasudi, nevažni. Sljubljeni su s okolinom vizualno i porijeklom, u širokoj slici koja se ničim ne ističe ako joj ne priđem bliže.
Na blatnom ostatku isušene lokve sačuvan je potpis psa krupnih šapa. Pola metra nad njim na ocvaloj rozeti korova kojeg nisam prepoznao, dvije neobične crveno crne bube miruju u svojoj ljubavnoj igri. Na ugaženom putu, labud je ostavio bijelo pero čisteći svoj mantil, a visoko nad njim šepuri se još jedno, naslikano vjetrom, bijelo na plavo. Nebo svoje djelo ogledava u zrcalima među trskom i rogozjem. U malom kanalu još jedan umjetnički rad - na ljuskastu podlogu od vodene leće, dva lista divlje trešnje u najavi skore jeseni. Nedaleko se njišu usamljene divizme, a zlatošipka se zažutila kao krijesta visokim livadnim valovima. Poljsko cvijeće je natočkano po sveopćem zelenilu, raj za leptire svih veličina i namjera. Čudim se svibu koji je, vireći s ruba šumarka, odlučio u kolovozu iznjedriti još jedan komplet kržljavih cvjetova. Tko radi taj griješi, uči nas priroda. Grm čička, kojeg rijetko viđam, omiljena municija djetinjih ratovanja, taman se sprema razviti ružičaste krune. Rogoz je istaknuo svoje “bateke”, joha zazelenila češeriće, divlje kupine polako tamne, a bekovina i bazga osule su se bobicama, svugdje prednjači dozrijevanje. Za ljubitelje misterija, vrba je zaista rodila grožđem, rugajući se našim interpretacijama nemogućeg. Pronalazim i ljudske ruke u obliku divovskih kotača sijena izgubljenih u novom livadnom raslinju. Po kukuruzištima, od sladokusaca razvaljeni zeleni kaputići mladih klipova - provjera sočnosti za skoro obiteljsko okupljanje oko vatre ili povećeg lonca.
Pred kraj šetnje, dok ulazim u grad, kao zadnjem se divim puzavcu koji spiralno ukrašava asketske šipke metalne ograde. Skladna spirala je poput putopisa usmjerenog prema nebu, s prolistalim mjestima s kojih skuplja energiju.
Sam vrh kao da je neodlučan na povjetarcu, na koju stranu svijeta krenuti. Korijeni su dolje, nebesa su cilj, sve je ostalo stvar izbora i Zemljine vrtnje. Takva je priroda stvari.
(A. Horvat, 2019)
