Zakleti u ljepotu prirode i puno poštivanje prirodnih poredaka stvari, ljudi povremeno prepliću prste s travom, premjeste poneki oblutak, uberu šumski cvijet, operu lice potokom, časte nosnice nepredvidivim mirisima povjetarca...
Ponekad, u nadahnuću življenja, ljudi preusmjere cijelu rijeku, izravnaju obalu, otjeraju ribe, rasele ptice, daju okolišu neprirodnu urednost samodopadno prisvajajući već postojeću prirodnu logiku zlatnih rezova.
Tu gdje se Podravina uz pošumljene obronke već penje u Zagorje, nailazim na most, davno izgrađen po vjerojatno ekonomski najisplativijoj šabloni - dva masivna betonska nosača drže kolnik omeđen žutom rešetkastom ogradom. Most, obični domaći, jedan od tisuću. Ovdje se nazire neka administrativna granica, jer dok uzvodno uz rubove rijeke rastu johe, vrbe i nisko obalno grmlje, dok priroda nesmetano ugošćuje patke u vodi, skriva škanjca u krošnji i zaklanja trstenjaka koji je odlutao od zapuštenog riječnog rukavca, s druge strane je, nekim strateškim planom razvoja nizvodne administrativne jedinice, Bednja skunuta do gola, s jasno vidljivim krivuljama ogrnutim tek mekim travnatim ogrtačem zakopčanim stršećim panjevima. Urednost ovdje mijenja rečenu ljepotu prirode, izdajnički otkriva ljudske ruke koje su izgradile dvorac od pijeska, do prve plime, do ponovnog rasta vječnog drveća.
Sdesne strane, u prvom zavoju, pažnju plijeni usamljena omanja vrba, krošnje poprskane tek otvorenim zelenim vršcima i sivim pahuljastim pupovima. Nadahnuti izvršitelj estetskog zahvata na riječnom zavoju, pokazao je milost. U društvu mrtvih panjeva preživjela vrba se nadvila nad valovitu površinu, čvrsto ukorijenjena u umjetno ukošenu obalu. S nekoliko korijenova prkosno otkrivenih i uronjenih u vodu pod njom, ogledava se u zelenkastom ogledalu. Ovdje stoji kao popis ožalošćene rodbine na osmrtnici preminule šume. U proljetnoj zanesenosti, od smrtnih ishoda draža mi je pomisao o vrbi, čudesnom zelenogorućem grmu, kao znaku rođenja nove obale pod čijim će se zelenim krunama, kad poraste, ponovo prevrtati šaran stvarajući krugove koji se šire. U njima će, ohrabrena Rilkeovom spoznajom, rijeka živjeti dalje, s estetski uređenom, ali s godinama prirodno razlistalom obalom. Rezultat će biti dobar i koristan. Ja ću tada biti godinama dalje, ali potomci riba i ptica će biti tu, svjedočiti neuništivosti. [...]
(A. Horvat, 2019)
