Suton. Jato golubova leti ka tornju ludbreške crkve. Ovaj je trenutak ovjekovječen fotografijom koja se cakli na tvrdom uvezu knjige pod naslovom: „Grad v sredini sveta / kajkavske zapisancije i stihoklepancije“. Autor fotografija i autor zapisancija i stihoklepancija, ista je osoba – Aleksandar Horvat (…Kipece sam poslikal z aparatom, a pesme z dušom.). Na naslovnoj fotografiji je samo jedna boja – crvena i jedna (ne)boja – crna. Francuzi bi rekli: "Le Rouge et le Noir"[1]. Zanimljivo, pod ovim se francuskim nazivom podrazumijeva Stendhalov roman iz 1830.g. U ovom Stendhalovom djelu je glavni lik Julien Sorel, koji ne želi živjeti „provincijskim“ načinom života u rodnom gradiću Verrièresau. Silno želi i pritom ne birajući sredstva, pronalazi načine postati „ugledan“ član društva, a želja mu se (ne) ostvaruje postavši građaninom francuske metropole – Pariza. Međutim, postoje li poveznice između lika Juliena Sorela i protagonista Aleksandra Horvata? Odgovor će se zasigurno iznjedriti unutar korica ove knjige.
Autor budućeg čitatelja uvodi u svoj prvijenac kratkim tekstom pod originalnim naslovom: „Kaj bi stihoklepec štel reči…“ – i kak se stihočitalec ne bu na to nasmejal? A to „kaj bi“ autor „štel“ je ostvarenje dječačkog sna da napiše knjigu za koju ni sam otprve nije znao kakvu. Leta dve jezere petnajstoga (2015.g.), odlučio je započeti rad na knjizi koju će posvetiti svojoj cjeloživotnoj ljubavi. Ta je ljubav rasla i sazrijevala kako je rasao i odrastao sam autor. Posvećuje je svojem rodnom grad(ić)u Ludbregu (Ti si moj Ludbreg. / Po tvojim žilama plavam / Kak i ti po mojim / Več zdavnja.). Zatim, njegovoj okolici kroz sva (godišnja) doba (Gorelo je nebo, vužgalo je dana. / V črno se sfarbala šuma zaspana. / Srcu i oku tak lepi dar…). Dakle, zavičaju u kojemu je ukorijenjen (A kam bi išel). Tu sredinu uz sve prirodne ljepote rijeke Bednje, ravnice uz nju, te brežuljaka nad njom, ipak ponajviše čine ljudi – živući, koji ostavljaju trag i oni kojih više nema, a ostavili su trag.
Aleksandar naglašava jednu važnu prednost življenja u manjoj urbanoj sredini i okolici koja gravitira prema njoj – veći je broj interakcija među žiteljima, a što je razlog njihove čvršće povezanosti. Je li i ova knjiga primjer takve povezanosti? Da …evo je! Tu je! Pa kak to? Eto tak je to kad je stekel pajdašice i pajdaše, koji su kak autor veli …zeli me za ozbiljno / tirali me napri i koji nisu od mene / odustali kak god sam se premišljal. Prijatelji i poznanici su prepoznali u Aleksandru veselu i dobrohotnu narav. Pored toga, znali su koliko je predan i uporan u raznolikim sferama djelovanja, i da bi mogao i knjigom razveseliti njemu (ne)poznate ljude. Bili su mu oslonac i još jedan motor pokretač u realizaciji njegove velike, a sada ostvarene želje …da nekaj zapisano za menom ostane.
Sadržajno je ova knjiga trodijelna autobiografska zbirka. Čine je 59 naslovljenih pjesama na ludbreškoj kajkavštini među kojima se nalazi 28 monokromatskih fotografija u sivoj skali. Zbirku dijele i uvode u 1., 2. i 3. posljednji dio po jedan od sveukupno tri zapisa iz pjesama: Ludbreške vulice, Nebeski žar i Pod mojim škrlakom. Sada ovo djelo (poveznica istim brojevima) podsjeća na Beethovenov opus 59 za 1., 2. i 3. gudački kvartet. Ovim tripartitnim opusom Beethoven zahvaljuje svojem zaštitniku grofu (kasnije knezu) Andreju Razumovskom, izaslaniku ruskog carstva u Beču[2]. A tko su „zaštitnici“ kojima Aleksandar zahvaljuje ovom zbirkom? – Svi koji (p)ostaju poštovatelji ludbreške zavičajne baštine …si vi koji preštimavate domaču kajkavsku reč!
Putovanjem kroz ovu zbirku pjesama i fotografija, autor čitatelju bez imalo zadrške prikazuje i prenosi širok spektar emocija – od humora do tuge, čak i poneke tragedije. Put do pomirenja sa stvarnošću se prolazi u pjesmama brzim, ritmičnim tempom nadovezujućih riječi. Na ovakav način, emotivna je prevaga ipak na razigranosti i veselju, i autor je usklađen sa socijalnim, duhovnim i materijalnim dobrom svojeg zavičaja s kojim čini neraskidivu cjelinu. Ovo je potvrda da Stendhalov lik Julien Sorel i stvarna osoba Aleksandar Horvat imaju samo jednu poveznicu – rođenje u maloj sredini, ali zato postoji velika poveznica ovog djela s Beethovenovim spomenutim opusom 59. Zašto? Emotivno je najsnažniji dojam u posljednjem, 3. dijelu ove zbirke. U njemu autor, kao i ovaj vrhunski kompozitor (za gudački kvartet op. 59, br. 3), najviše ogoljuju sebe i pokušavaju na taj način – svojim likom i djelom utjecati na čitatelje i/li auditorij. Aleksandar glasno protestira protiv negativnih promjena u društvu: …Svet je ponorel, / Vrag ga je zel. Međutim, Aleksandar je originalan i posljednjim pjesmama u zbirci utišava svoj glasan protestni ton – epilog: Poznam ljude, Vaga živlenja i Dobre karte. Završna strofa (Dobre karte) glasi:
…Ako pak negda
Karte preslabe
Na cesti živlenja
Skopaju grabe,
Nikaj zato,
Još gasa damo,
V našem kraju
Kaj god dobimo,
Z tim
Odigrati znamo.
Posljednja otisnuta stranica i završetak ove zbirke je fotografija. Na njoj je u prvom planu tabla koja obavještava putnika da se nalazi na posljednjoj cestovnoj točki grada Ludbrega. Hoće li putnik nastaviti putovanje u tom smjeru ili se okrenuti natrag? – odluka je na njemu, cesta je ista.
Nataša Ilić, u Varaždinu 28. srpnja 2019.
[1] https://fr.wikipedia.org/wiki/Le_Rouge_et_le_Noir, pristupljeno 06. srpnja 2019.
[2]https://www.belcanto.ru/beethoven_quartets_59.html, pristupljeno 21.07.2019.
