Jutro je friško, sonce još ni zišlo, klupa je malo rosna. Na placu je do tri vure v noč bil koncert. Naberem tam za vreču i pol plastičnih flaši. Taman za čike i burek. Vračam se v park, a pod mojom klupom spi pes. Čuje me, leno zdigne glavu, malo na stran, pak me na ležečki gledi. Smrdi po dimu, zapuščeni je i jadni. Jedino oči… oči su mu... dok bi me pogledal, kak da nekakvi čovek v njemu živi. Temne, gliboke, govoreče… Točno ga razmem: Gle, nemam kam. Nanjušil sam da je ovo nečija klupa, pak sam počekal. Prosim, če mi očeš biti pajdaš.

Ruše nam se dani u slijedu strogom,
koferi su teški, puni zluradosti,
u njima je prošlost nagažena nogom,
rastrgane knjige, skamenjene kosti.

Nije da se baš ništ ne razmem v drevje. Znam drevje po kori, po granama, po pupekima, po listju, po semenju i koščicama. Videl sam drevje po vulicama, vrtima, parkima, v polju, v šumama. Videl sam i mladice kaj se rivleju z drača i stoletne hladonosce, djevje v letu, drevje v zimi, po vetru, po dežđu, po mrazu… Besmrtni hrast, breza kak ferunga, šušmurasti jasen, šumeča topola, dišeča lipa, žalosna vrba, nebeski jablan, mučeči čempres, orijaška platana, medonosna gacija... Sako drevo je po nečemu posebno.

(bilješka o stilu)

Nedjeljno buđenje uz plemenite misli. Padale su s uokvirenog pejzaža nad krevetom. Ponekad se misli tako razbistre, spremne za izgovaranje i spremanje kao blaga.
Piše mi se nešto, umjetničko, jako, lijepo, pamtljivo. Ali za to treba vještina. To treba doseći. Trebao sam u životu više čitati. Sad bih lakše pisao. Opraštam sebi nevidovite mladenačke vizije u kojima su mi hobiji ribolov ili ples.

Na silu spleten Laurus nobilis, u vijenac,
Slavokrug je lažni, bez broda Odiseja,
Preludij za propast u usamljeni zdenac,
Veresija bez plana, zatišje ideja.

Mislio sam da unatoč svjesnosti o potrebi cjeloživotnog učenja ne mogu i ne moram više učiti neke osnovne stvari stečene dugogodišnjim usavršavanjem poput hodanja ili govorenja. No jedna stara poslovica prilično smrdljivo govori o kontrapunktu mišljenja, znanja i branja cvijeća. Već nekoliko godina javno čitam i govorim poeziju, literarne predloške ili dokumentarce, čak me publika hvali da sam dobar u tome. Uz određeni otpor djelomično počinjem vjerovati da je tako. Stvarnost je da sam amater. Dobro, možda napredni amater...

Zakleti u ljepotu prirode i puno poštivanje prirodnih poredaka stvari, ljudi povremeno prepliću prste s travom, premjeste poneki oblutak, uberu šumski cvijet, operu lice potokom, časte nosnice nepredvidivim mirisima povjetarca...

Ponekad, u nadahnuću življenja, ljudi preusmjere cijelu rijeku, izravnaju obalu, otjeraju ribe, rasele ptice, daju okolišu neprirodnu urednost samodopadno prisvajajući već postojeću prirodnu logiku zlatnih rezova.

Nedjelja. Nisam danas šetao našim prirodnim rezervatom na otoku. Ali usukale mi se misli od ovih fotografija nastalih u prošlotjednim lutanjima kroz miris svježe pokošene trave. Put po znanoj stazi je pokošen, pri površnom promišljanju trava nam je uvijek samo trava, fina, zelena, kratka, jedva do gležnja. A uz rub puteva trave su u cvatu, uzdižu se i do metar visine i zahvalan sam što alergije nikad nisu živjele pod mojom kožom.

Šetnja prirodom po lako dostupnim stazama. U zelenilo uranjamo iz osobnih razloga, uvjeravajući se kako je to zbog zdravlja ili rekreacije, ubijanja viška vremena, par kilometara razgovora, s partnerom ili samim sobom. Put nekih šetača je isprekidan, zastaju jer ne mogu odoljeti mnogobrojnoj pačjoj obitelji ili stasalim sivim labudićima koji prose kraj travnate obale. A priroda nikad ne miruje stoga moramo povremeno zastati da bismo to opazili. Moja šetnja je isprekidana škljocajima među rečenicama i među koracima.

(...) Vu plahticam vašim božje dete spi, / na piriku, terpuca ni vrag ne gledi. (...) M. Krleža

Vsa slava negdašnja v zemli zagnile,
Je l’ bil si trputec il’ krizantema,
Drveni sanduk, podstava od svile,
I kosti tvoje. Samo TEBE nema.

Poezija

Proza

Najnovije